Sjećanje na Srebrenicu

„Neka tuga bude nada
Neka osveta bude pravda
Neka majčina suza bude molitva
Da se nikada i nikome ne ponovi Srebrenica…“

11. jul, 29 godina od kako se desilo jedno od najmračnijih poglavlja u historiji Evrope nakon Drugog svjetskog rata. Ovo je dan u kojem caruje muk, jer ne postoje riječi koje bi bile snažnije od tišine. 8 372 ubijenih od kojih je 500 maloljetnika. I nikome ni za šta nisu bili krivi. Htjeli su samo da vole i budu voljeni i da žive… Jesu li počinioci mislili da će svijet biti bolji onda kada ih ubiju? Hiljade i hiljade siročadi, udovica, majki, hiljade tužnih sudbina, priča od kojih je svaka posebna, a opet svaka ista – tragična, teška, srebrenička. I jednog dana nestat će oni koji mogu ispričati te priče, doći će kraj ere preživjelih svjedoka srebreničke tragedije.

Zato je važno da njegujemo sjećanje – umjetnošću, koja će kroz sudbine stradalih pronijeti svijetom istinu, naukom, koja će argumentima i studijama dokazati tu istinu onima koji je spore i obrazovanjem, koje ima snagu u broju naših učenika koje ćemo podučavati o ovim bolnim danima, koje ćemo odvoditi u Potočare da vide i osjete bjelinu nišana koji pričaju…

Oni moraju znati za Ramu i njegovog sina Nermina, za Ninu i njegov posljednji apel za spas, majke Hatidžu, Hajru, Kadu, za sve majke i njihovo dostojanstvo u boli, moraju znati za Hasana kojemu su iz UN-ove baze istjerali brata i roditelje jer ih nisu mogli ili htjeli zaštiti, i još jednog Hasana koji je iscrpljen, gladan i ranjen nosio mrtvog brata 20 kilometara kako bi ga donio na slobodnu teritoriju, za 6 mladića mučki ubijenih pucnjima u leđa u Trnovu, od kojih je najmlađi imao 16 godina, za najmlađu žrtvu Fatimu. Moraju znati za Potočare, Pilicu, Cersku, Kozluk, Konjević Polje, za masovne grobnice, za organizovane pokušaje prikrivanja zločina i prebacivanja tijela u različite grobnice, sekundarne i tercijalne, kilometrima udaljene jedne od drugih, zbog čega se u mezarima često nalazi tek nekoliko kostiju, jer su porodice godinama čekale i čekajući se umorile i pristale na pokop nepotpunih skeleta. Za nečasnu ulogu onih koji su ovo mogli spriječiti, ali nisu. Moraju znati istinu, a mi smo odgovorni da to bude tako. Škole i domovi kulture su u julu 1995. bili stratišta, mjesta mržnje, krvi i smrti. Učinimo da naše škole i naši hramovi kulture budu mjesta gdje ćemo širiti istinu, koja jedina vodi ka pomirenju.

„Bez istine nema pravde pravde
Bez pravde nema povjerenja
Bez povjerenja nema pomirenja
Zaboraviti umrle je kao ponovo ih ubiti…“